Povodom 1100 godina od prvog dokumentiranog spomena hrvatskog glagoljaštva, Staroslavenski institut raspisao je literarni natječaj Potraga za glagoljicom za učenike različitog uzrasta. Natječaj se provodio u sklopu projekta DigiSTIN.
Na natječaj se prijavila naša učenica 8.b razreda Tena Mijoković koja je napisala priču na zadanu temu. Prošli tjedan su stigle lijepe vijesti u kojima smo saznali da je Tenina priča izabrana kao pobjednička priča na natječaju u kategoriji za sedme i osme razrede. Tenin rad prije slanja odobrila je njezina mentorica i profesorica Hrvatskog jezika Marija John Ament. Teninu priču možete pročitati u ostatku vijesti. Iskrene čestitke Teni i nadamo se da joj je ovo dodatan vjetar u leđa da nastavi pisati i stvarati riječima u svom daljnjem školovanju.
Potraga za glagoljicom
Sve je počelo kada smo Luka i ja zavirili u staru napuštenu knjižnicu na
kraju selu. Ključevi su visjeli s hrđe na vratima, a iznutra se širile prašina i
tišina. Istražujući tavan, pronašli smo drvenu kutiju urezanu neobičnim
znakovima. Unutra – stari papir, požutio i poderan, na kojem su bile iscrtane
nepoznate crtice, krugovi i zavoji. Nikad nismo vidjeli takvo pismo. Isprva smo
mislili da je neka igra, ali bilo je previše ozbiljno i precizno da bi bila šala.
Odlučili smo otkriti značenje. U kutiji je bila još jedna stvar – nacrtana karta sela
s ucrtanim križićima. Svaki je bio kod nekog starog mjesta. Stara kapelica,
bunar iza škole i stari hrast na brdu. Počeli smo s kapelicom. Tamo smo na zidu
pronašli isti znak kao na papiru. Ispod njega, urezan još jedan. Zapisali smo ga.
Kod bunara smo našli kamen s urezom koji je odgovarao jednom znaku iz
poruke. Na brdu, ispod hrasta, iskopali smo pločicu s još trima simbolima.
Shvatili smo da svako mjesto skriva dio šifre. Činilo se kao potraga kroz
vrijeme. Papir koji smo našli nosili smo svugdje sa sobom, ali nikako nismo
mogli razumjeti redove simbola. Nisu bili samo ukras – bili su poruka. Poruka
koju je netko jako davno ostavio da je tek pravi znatiželjnici otkriju.
Danima smo skupljali znakove sa svih označenih mjesta s karte. Svaki je simbol
odgovarao jednom znaku na starom papiru. Luka je predložio da ih pokušamo
spojiti i usporediti. Imali smo cijeli niz nepoznatih znakova, ali činilo se da se
ponavljaju kao da tvore riječi. Iscrtavali smo ih ponovno, pažljivo, na novi papir,
nadajući se da će nam oči nešto otkriti. Jedne večeri, dok smo sjedili u mojoj
sobi i gledali u papir, zamijetila sam da su se neki dijelovi sjajili pod svjetlom
svijeće. “Čekaj”, šapnula sam. “Vidi ovo!” Počeli smo lagano grijati papir
svijećom i tada se pojavilo nešto nevjerojatno. Ispod crnih znakova, pojavili su
se novi – kao da je netko pisao nevidljivom tintom! Slova su bila iskrivljena, ali
prepoznatljiva. Počela se pojavljivati rečenica, polako, riječ po riječ, kao da se
sama otkriva: „Tko pronađe red znakova, otvorit će vrata prošlosti.“ Nismo
mogli vjerovati. Poruka je cijelo vrijeme bila tu, ali skrivena. Znakovi su
postajali jasniji, a na kraju – posljednji red ispisan drugačijom tintom: “Ovo što
držite zove se pismo iz vremena tame.” Zadrhtali smo. Kao da nas netko nadzire
i promatra, a ipak sve djeluje napušteno i zaboravljeno. “Pismo iz vremena
tame…” ponovio je Luka. Što to znači?
Nismo mogli spavati. Držali smo papir među knjigama, skrivali ga da ga nitko
ne pronađe. Sljedeći dan otišli smo do posljednjeg mjesta s karte – malog
zvonika na rubu sela. Tamo je u kamenu bio urezan isti znak kao prvi na našem
papiru. Ispod – pažljivo skrivena pločica s još znakova. Na njoj su bila četiri
znaka koja nismo imali. Kad smo ih dodali u svoj niz, poruka je konačno bila
potpuna. Polako smo čitali nevidljiva slova pod svjetlom. “Ono što ste pronašli
čuva se stoljećima. Riječi koje vidite pripadaju pismu imenom…” zastali smo.
Zadnje riječi bile su na sredini papira, usred gustih znakova, kao da su čekale da
ih otkrijemo: “…glagoljica” Pogledali smo se u tišini. Tako se zove to čudno
pismo? Osjetili smo kako nam je srce poskočilo. Nitko nam nije rekao, nismo
pronašli ime u knjigama – otkrili smo ga sami. Osjećali smo se kao pravi
istraživači. Zamišljali smo redovnike koji su nekada pisali tim pismom, tiho, u
svjetlu svijeće. Papir smo vratili u kutiju, ali prije toga napisali vlastitu poruku
na istom pismu. Možda će netko jednog dana, kao mi, opet krenuti u potragu. I
možda – otkriti glagoljicu.
Tena Mijoković
Tekst: Marija John Ament
Fotografija: Gorana Grgić
